Zašto starimo?

Zašto starimo? Zašto neko stari brže, a neko sporije? Da li možemo zaustaviti starenje?

Fenomen starenja je dugo bio izvan okvira naših eksperimentalnih metoda. Danas su poznati mehanizmi koji kontrolišu starenje na nivou ćelije, tkiva, organizma.

Dok se hronološka starost određuje brojem godina našeg života, biološka starost se određuje drugim markerima, poput elastičnosti kože, gustine kostiju, kvaliteta vida, telesne težine. Kada bi sve bilo idealno one bi se podudarale. Međutim u uslovima u kojima živimo, a koji nisu baš idealni, naša biološka starost je skoro uvek iznad hronološke starosti.

Da li i kako to možemo promeniti?

Izbalansirana ishrana, način života, fizička aktivnost, primena adekvatnih suplemenata, može uticati na produženje biološke starosti.

Šta je to na šta možemo uticati?

Šta su telomere?

Genetički materijal je organizovan u hromozome, duge niti DNK, koje na svojim krajevima imaju višestruko ponovljene nizove nukleotida, koji štite krajeve hromozoma. Ti završeci u obliku čvora dobili su naziv telomere od grčke reči telos ili kraj.

Telomere su glavni mehanizmi koji kontrolišu starenje kako na nivou ćelije, tako i na nivou organizma. Njihova primarna uloga je zaštita i stabilnost hromozoma.

Elisabeth Blackburn je za otkriće telomera dobila Nobelovu nagradu. Slikovito ih je uporedila sa plastičnim krajevima pertli, koje iste štite od raspadanja. Kada se telomere potroše, hromozomi tj. genetički materijal se fragmentira. Ćelija ulazi u apoptozu ili ćelijsku smrt sa jedne strane, ili imamo nekontrolisan rast ćelija, odnosno nastanak bolesti, raka, sa druge strane.

Kada počinje starenje?

Proces starenja počinje na rođenju, kada se to još ne vidi. Telomere su tada dovoljno duge, a njihovo lagano trošenje, tj. skraćivanje, dešava se sa svakom ćelijskom deobom. Broj tih skraćivanja je ograničen. Dok su telomere dovoljno duge, ćelije se dele bez problema. Ono što nazivamo odrastanjem i razvojem percipiramo kao mladost, a kada se taj proces završi, ćelije su već napravile određeni broj deoba.

U određenom trenutku sve više ćelija dobija prekratku telomeru. Dovoljna je jedna da pošalje signal ćeliji da prestane da se deli. Jedna, dve ili pet takvih ćelija u nekom tkivu nije problem, ali kada se taj broj poveća, primećujemo promene koje zovemo znacima starenja, odstupanje od zdravlja i vitalnosti organizma. Taj proces počinje u drugoj polovini 20-tih godina, i zato se smatra da je taj period početak starenja.

Da li možemo uticati na dužinu telomera?

Podaci pokazju da je starenje plastičan proces, na koji možemo uticati. Ljudi su to radili nesvesno kroz istoriju menjajući životne navike. Sada je to dokazano eksperimentalno merenjem telomera. Promena načina života može usporiti gubitak telomera i to putem adekvatne ishrane, fizičke aktivnosti, opuštanja.

Da li je težnja za produžetkom života pozitivna?

Poznato je da se neke bolesti razvijaju starenjem. Danas živimo duže i samim tim dajemo šansu bolestima da se razviju. Međutim, postoje načini da se te bolesti ublaže ili da se njihovo ispoljavanje odloži. Upravo je tu ključna uloga telomere, koje su univerzalni indikatori ne samo dužeg života već i zdravlja. Bolest nije nužna posledica starenja, barem ne kod određenog broja ljudi koji su relativno zdravi i vitalni u podmakloj dobi. Upravo oni koji imaju duže telomere i njihov sporiji gubitak, imaju velike šanse da žive duže i zdravije.

Strarost nije tabu tema, pogotovo kada se znaju mehanizmi, ozbiljno se radi na tome da se starenje ublaži i ukoliko je moguće prolongira. Naglasak je na produžetak vremena kada smo zdravi.

Brojna istraživanja dokazala su pozitivnu reakciju tkiva na ponovnu aktivaciju telomeraze. Prilikom tog procesa dolazi do produžavanja telomera i posledično produžavanja životnog veka ćelija.

Promenom načina života u određenom procentu možemo uticati na telomere, a time i na zdraviji i kvalitetniji život.

Merenjem dužine telomera nećemo dobiti odgovor na pitanje koliko ćemo živeti. Analizom telomera otkrivamo potencijal maksimalnog životnog veka.