Laktozna intolerancija – klasifikacija i dijagnoza

Laktozna intolerancija – klasifikacija i dijagnoza

Nepodnošenje (intolerancija) laktoze je nemogućnost varenja mlečnog šećera – laktoze. Za njegovu razgradnju na sastavne delove potreban je enzim laktaza koji se prirodno nalazi u tankom crevu. Laktoza se nalazi u mleku sisara u različitim količinama. U majčinom mleku ima je više nego u kravljem, dok jogurti i ostali fermentirani mlečni proizvodi sadrže najmanje laktoze.

Jednostavni šećeri glukoza i galaktoza koji nastaju pri razgradnji laktoze se apsorbuju u krvotok. Intolerancija nastaje kada se laktaza ne proizvodi u količinama dovoljnim za razgradnju (hipolaktazija) ili kada enzim u potpunosti nedostaje (alaktazija), tako da nesvarene materije ne mogu iz tankog creva preći u krvotok. U oba slučaja apsorpcija hranljivih materija u organizmu je nedovoljna. Nerazgrađena laktoza odlazi u debelo crevo, gde je razgrađuju crevne bakterije, a gasovi koji tom prilikom nastaju mogu uzrokovati neprijatnost, bol, grčeve i nadutost. Moguće su mučnina i dijareja uzrokovana osmotskom neravnotežom (nerazgrađena laktoza iz krvne plazme izvlači tečnost koja zatim ,, prepuni” debelo crevo). Te neprijatnosti se javljaju najčešće 30 minuta do nekoliko sati nakon konzumiranja namirnica koje sadrže laktozu (mleko, mlečni proizvodi i ostala hrana koja u sebi sadrži tragove laktoze, npr. hleb i ostali pekarski proizvodi, žitne pahuljice, instant supe, i pića, margarin, mesne prerađevine, prelivi za salate, slatkiši, grickalice, miksevi za palačinke, biskvite, kolače…)

Klasifikacija

Urođena intolerancija laktoze je bolest uzrokovana mutacijom u genu koji proizvodi enzim laktazu. Manifestuje se jakom dijarejom, koja se javlja nakon prvog dojenja. Gubitak nutrijenata je značajan, tako da novorođenče ne napreduje, razvija se dehidriranost, hipoglikemija i acidoza. Nakon uvođenja dijete bez laktoze dijareja prestaje, dete dobija na telesnoj težini, rast i razvoj se normalizuje. Ova bolest je doživotna i zahteva trajnu ishranu bez laktoze.

Stečena laktozna intolerancija je češći, ali prolazni poremećaj koji nastaje kao propratna pojava bolesti koja oštećuje sluzokožu tankog creva i redukuje njenu funkcionalnu površinu, čime dovodi do nestajanja enzima laktaze. Uzroci oštećenja su infekcije (npr. rotavirus), nepodnošljivost glutena (celijakija), nepodnošljivost proteina kravljeg mleka, lekovi, alkohol, jonizujuće zračenje. Potreba za dijetom u ovom slučaju je privremena.

Adultna intolerancija (adultna hipolaktazija) je genski određeno smanjenje nivoa laktaze.  Aktivnost  obično počinje da se smanjuje oko 2. godine i do odraslog doba se smanji za 90%.,  Učestalost intolerancije laktoze značajno se razlikuje u pojedinim delovima sveta. U Evropi se javlja kod 5-12% populacije, dok se u pojedinim etničkim grupama javlja čak i do 50-80%. Intolerancija je češča u Aziji, Afrci, među Indijancima i stanovnicima Mediterana u odnosu na zemlje zapadne i severne Evrope.  Postoje različiti stepeni intolerancije na laktozu. Neke osobe ne podnose ni najmanju količinu laktoze. Iako ne predstavlja opasnost po zdravlje, smetnje koje ona izaziva mogu znatno smanjiti kvalitet života. Ako problem traje duže vreme jer se kasno otkrije, sistem za varenje postaje sve slabiji. Može doći do problema sa apsorpcijom ostalih hranljivih materija i nastanka raznih bolesti, prekomernog razmnožavanja parazita, gljivica i bakterija,  i dodatnog poremećaja ravnoteže crevne mikroflore.

Dijagnoza

Značajan broj ljudi sa želudačno-crevnim simptomima za njihov uzrok smatra nepodnošenje laktoze, iako nisu uradili test na intoleranciju. Testiranje na intoleranciju je važno, ne samo da  bi se ta dijagnoza potvrdila i što pre uvela adekvatna ishrana, već da bi se u slučajevima kada se zapravo ne radi o intoleranciji dijagnostika mogla usmeriti prema pravom stanju, tj. bolesti koja uzrokuje simptome.

Važno je razlikovati manjak enzima laktaze od intolerancije laktoze. Dijagnoza manjka laktaze odnosi se na smanjenu količinu laktaze u tankom crevu, ali bez pojave simptoma, dok se dijagnoza intolerancije laktoze odnosi na smanjenu količinu laktaze koja uzrokuje simptome. Intoleranciju laktoze je takođe važno razlikovati od alergije na mleko jer je intolerancija laktoze problem sistema za varenje, dok kod alergija na mleko reaguje imuni sistem koji proteine mleka doživljava kao neprijatelje. Zbog toga kod alergije kao terapija neće pomoći konzumiranje mleka sa smanjenim udelom laktoze, već je nužno potpuno izbaciti ovu namirnicu  uz  obogaćivanje ishrane kalcijumom i vitaminom D. Testovi za toleranciju laktoze mere sposobnost creva da razgrade laktozu.

Eliminaciona dijeta podrazumeva dvonedeljnu ishranu bez mleka i mlečnih proizvoda. Iako jednostavan, ovaj test može navesti na pogrešne zaključke, ako se ne sprovodi dovoljno dugo. Pored toga, izvor laktoze mogu biti i druge namirnice dostupne u supermarketima ili restoranima, pa je gotovo nemoguće biti siguran da se dijeta rigorozno sprovodi.

Test sa mlekom se sprovodi tako što se nakon gladovanja preko noći popije čaša bezmasnog mleka i nakon toga ništa ne jede i ne pije sledećih 3-5 sati. U slučaju intolerancije, u tom periodu će se pojaviti simptomi.

Analizom krvi moguće je odrediti količinu glukoze, šećera koji nastaje razgradnjom laktoze, pre i u određenim vremenskim periodima nakon konzumiranja tečnosti sa laktozom. Osam sati pre testa se ne sme jesti. Na intoleranciju laktoze ukazuje manjak glukoze u krvi (˂ 20 mg/dl). Iako jednostavan, ovaj test se često ne primenjuje jer zahteva višestruko vađenje krvi. Takođe, može dati i lažno pozitivne rezultate. Kod pozitivnog rezultata testiranja glukoze u krvi, preporuka je da se uradi i test tolerancije na glukozu.

Izdisajni test vodonika zasniva se na merenju koncentracije vodonika u izdahnutom vazduhu, koji nastaje kao proizvod bakterijske razgradnje laktoze. Visoka koncentracija tog gasa je znak da laktoza nije razgrađena. Merenja se rade na prazan stomak, pre i u određenim vremenskim intervalima nakon konzumiranja tečnosti sa laktozom. Nedostatak testa je što je dug i zamoran, potrebno je konzumirati veće količine laktoze, a i moguće je dobiti lažno pozitivan tezultat.

Biopsija tankog creva je najdirektniji test za utvrđivanje prisustva ili nepostojanja laktoze u crevnoj sluzokoži, a sprovodi se endoskopijom.

Molekularne metode se baziraju na analizi redosleda baza molekula DNK kao nosioca genske informacije. Adultni tip hipolaktazije povezan je sa nekodirajućom mutacijom u genu MCM6. Radi se o jednostavnoj zameni C (citozin) u T (timin). Genotipizacija ovog polimorfizma je moguća različitim metodama, ali su mnoge zahtevne i skupe.  Jedna od najprimenjenijih je PCR analiza DNK uzorka izolovanog iz brisa sluzokože usne duplje. Ovo je najpouzdaniji test intolerancije na laktozu, bezbolan i brz.